Monday, January 23, 2012

Bubreg ni na nebu ni na zemlji

Bubreg ni na nebu ni na zemlji!
Juče je objavljena vest da su lekari u Turskoj izvršili transplantaciju (presađivanje) tri ekstremiteta (noge + ruka ili ruke +noga) i da je majka nesrećnog preminulog maldića, čije su delove tela presađivali, rekla da njen sin ovako dalje živi.
Dakle(m), Turci, oni o kojima mi sve „najlepše“ pričamo i pišemo i mislimo, presađuju srca u srpske grudi junačke, svojima presađuju ionako sve i svašta, između ostalog i ruke i noge, a naši najstručniji, najbolji, najlepši lekari, ne mogu da presade ni bubreg.
Video sam turske bolnice izbliza, razgovarao sa turskim kolegama u četiri oka (priznajem niko nikog nije priterao „do duvara“ k‘o Marko Musu) i upitao se da li možda ne bi bilo bolje da su te crne Osmanlije ipak dalje vladale ovim prostorima? Sve čisto, uređeno, uredno osoblje, čiste sanitarne prostorije, čisti uređaji i aparati. Čak ni u carskoj Vijeni nije čistije, a tu sam bar “kod kuće”.
Odoh i u jednu domaću instituciju, navodno jednu od najboljih institucija u zemlji, i prvo što me je dočekalo je strašan smrad iz nužnika, otvorena vrata, urin koji samo što se nije prelio u hodnik, drugi produkti varenja koje niko nije poslao u kanalizaciju, desetine pacijenata na stolicama, zagušljiv i mračan prostor za čekanje.
Prostor za dijalizu na prvi pogled čist, ali na drugi….. Tragovi krvi na aparatima, potpuno požutela, stara creva, proliven rastvor za dijalizu, prljavi kreveti sa prljavim jastucima, i opet sveprisutni smrad! O osoblju ne želim da trošim reči I da ih uopšte pominjem.
Imam poznanicu koja već 17 godina ide na dijalizu, preživela je jedno neuspešno presađivanje bubrega i sada čeka da se nađe novi davalac. Dijaliza je u međuvremenu jako naporna, vene popuštaju, potrebni su kateteri i prilazi. Sve to može da se uradi, sve to je standard i rutina u normalnim zemljama, u Srbiji nije. Da li ste očekivali nešto drugo? U Srbiji će postaviti kateter, neće vas obavestiti da je pogrešno postavljen iako to i sami vide, neće vas upozoriti da je takav kateter opasan i da će vam više škoditi nego koristiti. A, kada dođete u situaciju da nemate gde, reći će vam (možda): žao n am je, ali više ne možemo ništa za vas da učinimo. Tada, odlučujete da odete u inostranstvo, da potražite pomoć u zemlji u kojoj vas navodno mrze jer ste iz Srbije (internet je prepun komentara na račun takvih zemalja koje samo čekaju da unište Srbiju i Srbe). Dobijete termin, urade vam sve preglede, prepišu terapiju koja ima više učinka i koja je jeftinija, sve preglede prođete za dva dana i opet je cena ista kao u Srbiji. U toj istoj zemlji urade i novi venski kateter, u kome je protok kao u zdravoj veni i ponude da vam presade bubreg, čak pišu i ministru u Srbiji ( i to ne piše bilo ko već prvi čovek transplantacionig programa u dotičnoj zemlji) i detalj o opišu uslove – mi vašim pacijentima bubrege iako niste u Eurotransplant-u, a vi nama vratite organe kada budete bili. Iz Srbije-muk! Ni nakon pola godine nikakva reakcija. Hirurzi i nefrolozi u Srbiji su uvređeni jer pacijentkinja nije uradila opearciju u Srbiji (za koju su joj uzgred rekli da to i nije ništa, jer oni tamo ionako nemaju pojma, nisu oni, bre, kao mi!)
Sada, čekamo......

Sunday, January 22, 2012

Hrvatska želi Šojića na hrvatskom!

Hrvatska želi Šojića na hrvatskom!



B92 je juče objavio vest da je RTL (u Hrvatskoj) dobio upozorenje od tamošnje verzije RRA da svi strani filmovi u Hrvatskoj moraju biti titlovani na hrvatski jezik, latiničnim pismom. Povod je bilo emitovanje komedije „Tesna koža“, snimljene u bivšoj SFRJ. Pošto je ova komedija snimljena koristeći (bivši) srpskohrvatski jezik, sadašnji srpski, ona je po zakonu na stranom jeziku i, kao takva, mora da bude prevedena na hrvatski. Nema ničeg spornog, ničeg čudnog. Nije čudna ni reakcija srpskih posetilaca internet stranice B92.net – podsmevanje, čuđenje, poruke da se ipak „oni“ podsete da im je jezik srpski, samo što su ga sada namerno iskvarili da bi bio „njihov“, i da se ne prave blesavi, naravno.
Putujem redovno u Hrvatsku, čitam njihov tisak (reč nastala od nemačke Druck = pritisak=tisak; srpski = štampa, opet od nemačkog Stempel = štambilj, alata koji se koristio da se slova utisnu (podseća na tisak?) na hartiju ili papir), slušam krugovalne postaje (od pre nekoliko godina ponovo radio postaje, a i jedna i druga reč potiču od „kruga“, hrvatska reč „krugovalna“ od kružnih valova = radio talasi (iliti valova, koji su se i u srpskom koristili i još uvek koriste), a radio od radius = krug na latinskom).
E, sada budite vi pametni, ko je od koga šta „ukrao“, ili rečito (bukvalno) preveo. Čitajući službene novine Kraljevine Crne Gore sa početka 20. veka nailazim na tekst štampan latinicom i ćirilicom. U ćiriličnom izdanju imena meseci: siječanj, veljača, ožujak….. U latiničnom izdanju: januar, februar, mart…. U ćiriličnom izdanju: „se izdaje stan na petom katu…“. Pre nekoliko meseci u Istanbulu stanujem u hotelu na 12. katu. U Rusiji mi kažu da nešto košta par tisoč rublji, takođe u Slovačkoj, Češkoj, Sloveniji. U Slovačkoj, Češkoj, Sloveniji stoji na pružnom prelazu „Pozor Vlak!“, kod nas je „Pažnja Voz!“ (tamo gde vrli i dični Srbi i Srpkinje nisu već pokrali i demolirali pružne prelaze). U Pravilniku srpskih železnica iz 19. veka stoji kolodvor, nema perona nigde, a u novinama (beogradskim) se pominju nazočni ministri i glasnogovornici! Pa gde nestadoše sve te reči iz srpskog jezika? Kako odjednom dođoše portparoli, peroni, spratovi, riporti?
Najveći deo srpskog čitalaštva se zgražava nad „novogovorom“, a sami ne poštuju svoj pravopis, ne koriste slova svoje latinice (koju je, ipak, i Vuk predlagao kao zajedničko pismo Južnih Slovena, ali je zbog otpora SPC ipak ostavio ćirilicu za Srbe) već koriste samo latinska slova, ne poznaju srpske reči i koriste engleske izraze. Često korišćen primer su reči fudbal i rukomet. Zaista, zašto ne nogomet, kada može rukomet? Zašto ne volibal (velleyball) nego odbojka? Zašto veb (web), a ne mreža, zašto vebpejdž (kakva ružna tvorevina), a ne internet stranica? Zašto fabrika, a ne tvornica. Ipak se tu stvaraju (tvore) neki proizvodi (ili se ipak fabriciraju?). Još gori primer je stranica Bloga B92, tačnije „Help“. Evo nekoliko bisera:
Da li autori znaju ko je poslao riport (obavesti moderatora)?
Embedovanje slike (postavljanje slike/fotografije u tekst)
Uploadovanje slike (postavljanje slike/fotografije u tekst bloga)
Embedovanje YouTube videa (postavljanje youtube video klipa u tekst bloga)
Da li je moguće da reč “riport” (bukvalno, fonetski “report”) ne može da bude “izveštaj” ili “obaveštenje”? Da li “embedovanje” (embedding) ne može da bude “postavljanje”, “uploadovanje” neka bude i bukvalno „podizanje“, ili “postavljanje“ , još hiljade i hiljade primera nekulture i nepismenosti? Da li se iko oseća pozvanim da uvede neki red? Da li postoje lektori, korektori (znam da ni ovo nisu srpske reči, ali su već stotinama godina u upotrebi, kako u srpskom tako i u drugim jezicima u ovom obliku) koji pregledaju tekst, koji brinu o jeziku?
Da završim za danas: sviđalo se to nama ili ne, srpski i hrvatski jezik su slični, ili možda isti. Razlik je u pristupu: Hrvati su odlučili, i dosledni su u tome, da svoju varijantu jezika sačuvaju i neguju. Srbi još nisu odlučili šta će, ako što nisu odlučili da li će urediti svoju Državu, da li će poštovati sebe i one pored sebe, da li žele da i drugima u Srbiji daju ista prava koja traže za sunarodnike izvan granica Srbije. Čitajući internet stranice naših novina, televizijskih stranica, razne priloge „naših“ ljudi, stranice naših zvaničnih organa vlasti, zvanična dokumnenta, sudske presude, pozive, oglase, ne mogu da se uzdržim: Srbi su u velikom broju nepismeni, a najgore je što se to vidi i na stranicama i dokumentima organa vlasti.
A vi dragi Srbi, samo se smejte drugima, po onoj Njegoševoj: „Sve se bruka čovjek sa čovjekom, gleda majmun sebe u zrcalo“!